Priča o adidas runnersima VIII.

06. 12. 2017.

Hitno trebam profesora hrvatskog jezika koji ispravi sve greške koje slijede? Bit će ih vjerujte mi 😊 Istina je da nikad nisam napisala ništa duže od poruke ili maila. Ali nikad nemoj reći nikad tako da kreće priča o jednoj Poljakinji trkačici… Stvar u tome da uvijek sam govorila da nikad u životu neću trčati, jer je dosadno, jer nemam vremena za to, jer ne volim raditi nešto kad nemam cilj, jer ima puno zanimljivijih aktivnosti u životu tipa sjedenje na klupi dok se djeca igraju u parkiću. Izgovora milijuna.

Dok jedne večeri sve na nebu i na zemlji se nije posložilo tako da u trenu kad prijateljica koja je otrčala dva maratona, na desetke polumaratona, na fejsu nije ubacila post s pitanjem tko će s njom trčati polumaraton u 10 mjesecu u Lisabonu, moj muž isti tren mi je pružio drugu čašu vina… I tako ja lijepo opušteno odgovorila prijateljici „ja ću s tobom u Lisabon”. I sad kad gledam natrag mislim da sam u tom njezinom pitanju uočila samo riječ „Lisabon“ a riječ „polumaraton“ nekako mi promakla.

I što sad… Mogla sam reći da sam bila pijana i nisam znala što govorim i zaboraviti na sve ali nekim čudom pojavio se cilj… Već sljedeći dan odradila sam prvi trening uz aplikaciju, intervalni trening minuta trčanja minuta hodanja. Svaki intervalni trening bio je sve duži dok nakon 6 tjedana treninga nisam istrčala 50 minuta bez prestanka. Sva ponosna ubacim u aplikaciju sljedeći plan – polumaraton u 2 sata i 15 minuta… E tad je počela kriza, u jednom trenutku sam skužila da su mi treninzi postali obaveza a obaveza u životu ne da mi falilo. I opet čudo…
U najboljem mogućem trenutku pojavili ste se Vi, dragi runnersi. Prijavila sam se na prvi trening i nakon njega sam znala da je to bio pun pogodak. Više nije bilo da nešto moram nego da jedva čekam sljedeći trening. I tako prošlo ljeto, prva službena utrka GRAWE, prva medalja… Prava škola.

Kad su svi pitali jesam li spremna za Lisabon bila sam sigurna da jesam i psihički i fizički. Kako je na kraju bilo svi već znate, teško, jako vruće, puno kriza po putu… I tako do 19 km kad sam uvidjela jednu veliku uzbrdicu sa tornjem na kraju… I što mi je palo na pamet… Maksimir!!! I to što nisam tamo bila ni na jednom treningu… I tada sam shvatila koliko sam bila nespremna.
Ali do cilja sam stigla, najbitnije… A što je najbolje, trčim dalje…

Hvala runnersi!
PS. I ja imam jednu nagradu. Za prvog čitatelja koji nađe 3 greške predviđena je nagrada po izboru – piva ili slatkiši iz Poljske. Sunshine zna o čemu govorim 🙂

Katarzyna Bobanović