Priča o adidas runnersima III.

20. 11. 2017.

Ja sam “standardna” priča prosječnog čovjeka koji se u mladosti bavio sportom pa u najluđe (čitaj adolescentsko) doba uz par ozljeda ostavio se sporta i osjetio čari “Comfort Zone” te u njima uživao gotovo 15 godina. Tijekom te “uživancije” došao sam do 139 kilograma tjelesne težine. Sa tolikom težinom sam se dosta uspješno nosio jedino me pomalo strah bilo ležati na plaži da me ljudi ne počnu pokrivati vlažnim dekama i gurati me nazad u more ili ako sam u moru da netko od čeških pomoraca ne pokuša privezati brodicu na mene. No došlo je i to zrelije doba kad čovjek počne razmišljati o budućnosti a kod nas u Slavoniji se kaže: “Žuti žutuju, Rumeni putuju”. Pošto sam ja bio dosta rumen za svojih 38 godina počelo me zabrinjavati to oko “putovanja” i odlučio sam se pokrenuti. Lagano sam krenuo na Fitness i krenuo sam mijenjati stvari oko sebe i na sebi! Uvelike mi je u tom pomogao i pristup jer nisam krenuo samo mršavjeti krenuo sam učiti i isprobavati.

 

Internet, knjige, savjeti, iskustva, članci, pitanja i prijedlozi sve je to bilo uključeno u moje polagano okretanje života naglavačke. Kad sam “otopio” prvih 15 kg pojavila se želja za trčanjem

te sam krenuo u istraživanje i o toj temi. Naravno da je bilo masu savjeta tipa: „joj pa težak si!“, “pokidat ćeš koljena i zglobove” i svašta nešto loše ali bilo je i dosta dobrih savjeta. Kroz ta istraživanja došao sam i do adidas e-booka  koji je bio vrhunski vodič za početnike od 0 do 5 km za nekih 12 tjedana. I krenuo sam prvo 1 minuta hodanja pa 1 minuta trčanja i tako malo po malo po savjetima i treninzima iz e-booka nekad teže nekad lakše ali sve u svemu uspješno. Ponosan sam na sebe “gazio” sam sve veće dužine gledajući se sa smiješkom u svakoj staklenoj površini na koju sam naišao tijekom treninga. I evo nakon godinu i nešto dana imam 103 kg i trčim, trčim i trčim. Trčim na moru, trčim u Slavoniji, trčim na godišnjem odmoru, trčim prije posla, trčim poslije posla, trčim na putovanjima uglavnom trčim i sviđa mi se to.

 

Kako me uglavnom posao i život vodi posvuda i ne mogu planirati  biti na jednom mjestu ne upuštam se u članstava u klubovima i školama trčanja i inim projektima. Tijekom takvog jednog poslovnog putovanja na moru sam “nabasao” na adidas Runners stranicu i poučen prijašnjim dobrim iskustvom sa adidasom i nakon kraćeg dopisivanja  odlučio sam se upustiti i u tu avanturu bez obzira na udaljenost i ne mogućnost prisustvovanja svakom treningu osobno. Prateći najave na stranici počeo sam odrađivati treninge koji su bili zadani i tijekom vremena uočio sam dosta velik napredak u odnosu na moje ranije rezultate što me je iznimno veselilo. Koji god trening odradio objavim ga na Face-u (jer budimo iskreni ako nije na Face-u nije ni bilo) i tako sam i tijekom godišnjeg odmora upoznao još jednu runnersicu trčeći istom rutom. Kako je vrijeme odmicalo i kako se širila zajednica adidas Runnersa tako je i raslo moje oduševljenje okupljenom ekipom kako trkača tako i trenerskog tima na svako pitanje imali su odgovor, za svaki problem imali su rješenje, svaku šalu spremno su dočekali osmijehom. Kruna mog “druženja” sa adidas runnersima bila je naravno Ljubljana prijavljena još ljetos uvijek je postojala neka nelagoda ipak “te ljude” nisam nikad vidio niti upoznao “u živo” a opet na neki način gotovo ih sve znam. Dolazim na mjesto okupljanja kao totalni stranac i priključujem se ekipi koja ide u bus za Ljubljanu i slijedi jedan od ljepših trenutaka u mom životu , ekipa oko mene samo “nastavlja” razgovor sa mnom kao da sam svakodnevno s njima i kao da smo sve to dosad zajedno prošli bez toliko kilometara koji su nas razdvajali svi se poznajemo i svi smo prijatelji, stvarno jedan predobar osjećaj.

 

A Ljubljana! Tamo se pokazala sva veličina adidasa i Runnersa ukupno od organizacije, druženja, ekipe do povratka kući. Naime po završetku cijelog spektakla postojala je šansa da neću stići na bus za Osijek ali opet uz pomoć novog prijatelja iz Runnersa i njegove supruge ekspresno sam prebačen od “Boćarskog” do autobusnog kolodvora i uz kiflice koje je njegova supruga ispekla bezbrižno sam stigao nazad u Osijek. Imam još toliko toga za reći i napisati  da mi je mala ova A4 stranica ali shvatit ću ovo kao stranicu broj 1 pa ću slijedeću priliku iskoristiti za stranicu broj 2. Uglavnom Hvala Vam svima što ste takvi kakvi jeste i sretan sam što sam Vas upoznao sve i zadovoljan sam što mogu biti makar ” Vanjski dio” ovako dobre ekipe.

 

P.S. Hvala Vam i na trudu da pročitate ovoliko teksta koliko sam napisao! (ovo čitanje Vam petkom dođe kao trening dužine)