Priča o adidas runnersima II.

17. 11. 2017.

Pozdrav,

evo moje priče s adidas Runnersima.

Počelo je u proljeće ove godine, zima je ostavila celulitni trag na mojim bedrima i s prvim zrakama sunca natjerala sam se na trčanje po savskom nasipu. Tu je počela borba, prvo sa izborom muzike, pa slušalice stalno ispadaju, pa nemaš zraka.. Pritišćeš taj touchscreen iphona preko one prozirne zaštite armbanda i naravno, naživciraš se. Aplikacija ne reagira pravovremeno i prvu minutu istezanja ti još uvijek računa kao da trčiš pa ti strovali pace do razočaranja.

Onda sasvim slučajno, zahvaljujući pretjeranoj aktivnosti na Facebooku (ajd bar neke koristi 🙂 uočiš da su Istrijani jedni jako divni ljudi. Pa oni organiziraju Wine run. Utrku od podruma do podruma. Ozari ti se lice i već počneš gledati di su prijave. Sa malo detaljnijim istraživanjem shvatiš da ti isti Istrijani ne vole samo fino popit već vole i očito trčanje jer je to zapravo polumaraton. Pih, sama pomisao na 21 kilometar izaziva misli : “pa toliko jedva prehodam, još nikad nisam ni cenera otrčala, kak ću ja to”.
Ništa zato, zovem svoju Pepitu (Petra iz AR), ona je uvijek za akciju i jedina osoba dovoljno luda da sa kauča u pet minuta odluči da želi trčat polumaraton. Link o Wine runu već u čeka u porukama na messengeru. Naravno, čim sam spomenula vinske podrume bila je kupljena. Dogovaramo da se moramo uozbiljit i shvaćamo da je za sad to previše, ali odlučno određujemo da ćemo do iduće godine istrčat polumaraton. Jer volimo Istru, volimo putovat i volimo trčanje.

 

Nekoliko tjedana nakon našeg nauma, opet moja Facebook aktivnost donosi neke plodove. Uočavam ADIDAS RUNNERS ZAGREB stranicu i vidim da se tu formira neka zajednica trkača, nude treninge bez ikakvih obaveza. Javljam Petri i odlučujem ići na trening. Biram trening snage u Domu sportova kao prvi susret. Ipak sam si do sad uvijek bila komotnija s utezima nego sa trčanjem. Moj domet od 5 pretrčanih kilometara sigurno nikoga ne bi impresionirao. Poslije treninga ostajem oduševljena. Priznajem, očekivala sam neki girly fitness, da se neću pošteno ni oznojit, a svakako nisam očekivala MARIJU :).

Počinjem shvaćat da nije to samo tako bezveze, da treninzi imaju neku težinu i ozbiljnost. Idući trening opet idem samo na snagu, bilo mi je bed otići na trčanje s njima dok još malo konde ne nabijem. Napokon, nakon 10 dana odlučujem se ,prvi puta za trkački trening. Upoznajem Franu koji me ohrabruje i kaže da krenem s njima bez obzira što nikad prije nisam pretrčala više od kruga na nasipu. Zovem Petru i govorim joj :”starka moja ovi treninzi su brutala, daj vraćaj se s mora , ovo će nas pripremit za Wine run bolje nego bi ikad same mogle.” Pepiti već crvi proradili, ne može dočekat da nam se pridruži u Zagrebu.

 

Nakon mjesec dana već smo se povezale s drugim ljudima, često poslije trčanja ostajale na piću. Dogovoriš da ćeš pokupit runnersa koji živi u tvom kvartu i nemreš sad odustat od treninga jer ti se ne ide, obećao si. I tako jedni druge vučemo, napredak je strelovit. Treninzi imaju i glavu i rep, ništa nije stihijski, pod kontrolom smo i prati se naš napredak. Čak imamo i fizioterapeuta. Zadovoljan si, kako i ne bi bio, dobivaš tretman vrhunskog sportaša, a sve je besplatno. I cilj je svakim kilometrom sve bliži. Pritom možeš pojesti cijelu čokoladu jer znaš da ćeš to potrošiti na večerašnjem treningu.
Divota, zar ne?